NEWS:
Biografije pisaca

 
Post new topic   Reply to topic    Forum i chat..zabava i druženje Forum Index // Književnost
View previous topic :: View next topic  
Author Message
cubanas



Joined: 18 Aug 2007
Posts: 28
:


Items

PostPosted: Tue Aug 21, 2007 2:16 pm    Post subject: Biografije pisaca Reply with quote
ANTUN GUSTAV MATOŠ

Hrvatski književnik Antun Gustav Matoš rođen je 13. lipnja 1873. godine u selu Tovarnik u zapadnom Srijemu u braku Augusta i Marije rođene Schams. Matošev otac bio je učitelj, podrijeklom iz sela Plavna u Bačkoj, a majka je bila rođena Našičanka. Kada je malom Matošu bilo dvije godine seli se s roditeljima u Zagreb gdje je njegov otac radio kao učitelj, a nešto kasnije je bio i orguljaš u crkvi Sv. Marka. U Zagrebu je pohađao pučku školu, a nakon završeke pučke škole upisuje se u Gornjogradsku gimanziju. Zanimljivo je spomenuti da je u gimnaziji pao sedmi razred i to iz čak tri predmeta - propedeutike, fizike i hrvatskog jezika. Cijelo vrijeme školovanje glazbeno se obrazuje i uči svirati violončelo.

Nakon završene gimnazije u Beču će se upisati na Vojni veterinarski fakultet 1891. godine. No, za studij neće odveć mariti te će zbog loših rezultata izgubiti vladinu novčanu potporu za školovanje i biti primoran napustiti studij i vratiti se u Zagreb. Naredne, 1892. godine u časopisu Vienac objavljuje svoju novelu Moć savjesti. Godine 1893. unovačen je i poslan u Kutjevo na odsluženje vojnog roka. Godinu dana kasnije (1894.) premješten je u Zagreb u vojnu školu, ali nakon dva mjeseca provedena u vojnoj školi dezertira jer ne podnosi vojnu stegu. Mjesec dana luta po Hrvatskoj da bi ga austro-ugarske vlasti konačno uhvatile u Srijemskoj Mitrovici i provele u zatvor na Petrovaradinskoj tvrđavi u Novom Sadu. Odlučan da ne ostane ni po koju cijenu zatočen bježi iz zatvora u Srbiju, točnije Šabac. Ubrzo iz Šapca odlazi u Beograd gdje će provesti naredne tri godine. U Beogradu živi boemski, svira u kazališnom orkestru kao čelist, piše za novine književne kritike i bavi se književnim radom. U srbijanskoj prijestolnici započinje svoju feljtonističku, esejistički i kritičarsku djelatnost. Početkom 1898. godine napušta Beograd jer je objavio nepovoljnu kritiku o jednom romanu srbijanskog pisca Janka Veselinovića i time izazvao negativnu reakciju srbijanskih kulturnih krugova.

Nakon Beograda i kraćeg zadržavanja u Münchenu i Beču odlazi u Ženevu. U Ženevi je primoran prodati svoje violončelo. To je glazbalo neobično volio kao samo glazbalo, ali i kao svojevrstan alat kojim je zarađivao za život. Iz Ženeve putuje u Pariz početkom kolovoza 1899. godine i tamo ostaje sve do 1904. godine. U Francusku je ušao koristeći se bratovljevom putovnicom, a u francuskoj prijestolnici živi na rubu bijede. Kako nije redovito plaćao stanarinu stanodavac mu je skrivao cipele kako bi ga time natjerao platiti ono što je dužan. Pariz ga je privukao jer u to doba je središte europskog kulturnog života. Tu se susreće s književnim djelima i piscima koji će utjecati na njegov rad. Upoznati će se s djelima Poa, Baoudelairea i Gautiera. Pišući iz Pariza jednom će se prilikom bolno iskreno osvrnuti na ranu koja ga je duboko pekla - prodaju violončela. Nazočiti će koncertu Edvarda Griegaija u jednom trenu iz orekstra će se začuti violončelo kako plače i jadukuje te će kroz svoju svirku poručiti, kako je to Matoš opisao: ... ah, zašto si me u Ženevi prodao? Kao Juda Krista si me prodao, nesretniče! A bijah ti jedini prijatelj, hranitelj i tješitelj. Grijao sam ti hladne sobe, prikraćivao sam ti dugačke dane...

Poslije pet godina vraća se u Beograd 1904. godine, a već naredne godine potajice boravi u Zagrebu i potom se ponovno vraća u Beograd. Austro-Ugarske vlasti odlučile su ga pomilovati 1908. godine te se on iste godine vraća u Zagreb. Po povratku polaže ispite za učitelja Više pučke škole, ali nigdje ne uspijeva dobiti stalan posao. Ubrzo otkriva da nije dobrodošao. Nakladničke kuće odbijaju tiskati njegova djela, a novinske redakcije ne objavljuju njegove rukopise. Svjestan svoje situacije zapisao je: Zbog proklete te kritike ima me već u nosu tri četvrtine Zagreba, i ja ću nastojati da se posvađam i s ostatkom...

Godine 1913. pojavljuju se prvi znaci raka grla. U nadi da će promjena klime pozitivno utjecati na njegovo zdravlje putuje u Italiju te godine, međutim taj njegov potez nije polučio pozitivan učinak na njegovo zdravlje. Iste godine vraća se u Zagreb i 27. prosinca hospitalizran je u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica. Umire 17. ožujka 1914. godine. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Najpoznatija djela: Iverje, Novo iverje, Ogledi, Vidici i putovi, Umorne priče, Naši ljudi i krajevi, Tri humoreske, Moralist i druge satire, Život za milijune, Pečalba.
Back to top
View user's profile Send private message
cubanas



Joined: 18 Aug 2007
Posts: 28
:


Items

PostPosted: Tue Aug 21, 2007 2:23 pm    Post subject: Miroslav Krleža Reply with quote
MIROSLAV KRLEŽA

Rođen: 7. srpnja 1893. u Zagrebu
Umro: 29. prosinca 1981. u Zagrebu

Najplodniji i najsvestraniji književnik u povijesti hrvatske književnosti, Miroslav Krleža, koji se rodio 7. srpnja 1893. u Zagrebu, ostvario je vrhunske domete u svim književnim vrstama. Iako je nasljedovao bogatu europsku kulturnu i književnu baštinu, nije se priklonio nijednom utvrđenom modelu pa se ni njegov opus ne može svrstati ni u jednu stilsku formaciju.Osebujnost su njegova stvaralaštva, među ostalim, i iste tematske cjeline u svim djelima, esejima, romanima, dramama, opsesivne teme intelektualca suočena s rasapom individualne svijesti. Oko Krležina života i djela lomila su se koplja, od ideološke pripadnosti do uklopljenosti u društveni sustav. Uređivao je sve, od Legendi preko časopisa do Zastava. Na mnogo što je odgovarao novim književnim djelom: Moj obračun s njima, Dijalektički antibarbarus. Najveću je možda poruku dao suvremenim Baladama Petrice Kerempuha. A lucidni eseji i dnevnički zapisi aktualno su i živo štivo, koje danas itekako vrijedi čitati. Desetljeća Krležina stvaralaštva obilježila su 20. stoljeće, značila pravu razdjelnicu, tematsku, ideološku i estetsku mjeru svega što je napisano u tom razdoblju u hrvatskoj književnosti. No, u skladu s njegovim geslom da je cijeli život pjesma bez poante, Krležina fizička smrt 1981. godine nije značila kraj. Osobit kakav je bio, ostavio je naraštajima marginalije, rukopise koji su otvoreni tek 20 godina nakon njegove smrti.
Back to top
View user's profile Send private message
cubanas



Joined: 18 Aug 2007
Posts: 28
:


Items

PostPosted: Tue Aug 21, 2007 2:31 pm    Post subject: Pablo Neruda Reply with quote
Pablo Neruda (Parral, 12. srpnja 1904. - Santiago de Chile, 23. rujna 1973.), čileanski je pjesnik, pravim imenom Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto.

Kao diplomat proveo je više godina u Madridu gdje se sprijateljio s Lorcom i drugim španjolskim pjesnicima te pristupio antifašističkom pokretu, zbog čega je u svojoj domovini bio proganjan. U početku piše pretežno ljubavnu liriku, a kasnije prelazi na društveno i politički angažiranu poeziju koja govori protiv ratnih strahota i ustaje u obranu potlačenih.

Objavio je 19 zbirki poezije, od kojih su značajnije "Španjolska u srcu" u kojoj daje potresnu, ali uvjerljivu sliku borbe španjolskog naroda. Život i svijet doživljavao je prvenstveno čulno, pa su uzbuđenje, ogorčenje, samilost i srdžba osnovni motivi njegove poezije.

Stilski, prešao je put od neoromantizma preko nadrealizma do čiste borbene i socijealne poezije. Osnovne su mu teme u ranijim godinama ljubav, kasnije pustoš, samoća, patnje, borba i smrt. Njegov vulkanski temperament, vječita spremnost da na nešto reagira i da se za nešto bori, učinio ga je jednim od najplodnijih (30 zbirki), ali i kvalitativno najneujednačenijih velikih pjesnika XX. stoljeća.

Njegov Sveopći spjev (Canto general, 1950.), postao je simbolom stremljenja za književnost čileanskog naroda.

Godine 1971. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Ostala djela: Crepusculario; Sto ljubavnih soneta; Dvadeset ljubavnih i jedna očajna; Prstenovi; Pokušaj neizmjernog čovjeka; Boravak na zemlji; Elementarne ode; Podsjetnik s Crnog otoka; Ruke dana; Kraj svijeta.
Back to top
View user's profile Send private message
cubanas



Joined: 18 Aug 2007
Posts: 28
:


Items

PostPosted: Tue Aug 21, 2007 2:35 pm    Post subject: Dobriša Cesarić Reply with quote
Dobriša Cesarić
Izvor: Wikipedija


Dobriša Cesarić(Požega, 10. siječnja 1902. - Zagreb, 18. prosinca 1980.) hrvatski je pjesnik.

Kao pjesnika sutona, večeri, jeseni, bola i žudnje za svjetlom, najviše ga je zaokupljalo obično, svakodnevno, neupadljivo ljudsko lice iz zabačenog restorana ili bolničke čekaonice, iz zagušljiva ureda ili podstanarske sobice, iz radničkog stana ili trešnjevačke ulice. Mnoga hrvatska pokoljenja naizust izgovaraju njegove pjesme "Voćka poslije kiše", "Balade iz predgrađa", "Tiho, o tiho, govori mi jesen" i niz drugih.
Atmosfera Krležine "Hrvatske rapsodije", osobito njezin završni prizor, "kad vlak u kojem je simbolizirana Hrvatska mahnito juri rušeći sve hrvatske luksuriozne laži, da najzad poleti prema suncu", trajno živi u Cesarićevoj poeziji.

U književnosti se pojavio kao đak pjesmom "I ja ljubim" u časopisu "Pobratim" 1916., a prvu knjigu pjesama objavio je 1931. u vlastitoj nakladi i za to dobio nagradu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU)za najbolju zbirku pjesama. Potom je tiskao više zbirki poezije, za života objavio je šest knjiga koje su različiti izbori već objavljivanih pjesama, pisao je kritičke i memoarske tekstove, te prevodio s ruskog.

Zbog jednostavnosti i jasnoće, ali i narativnosti, Cesarićeva je lirika uživala veliku popularnost u širokim čitalačkim krugovima. Zaokupljen temom subjekta u otuđenom svijetu, poeziji je vratio estetiku bola, a orijentacija na čovjeka i društvo uputila ga je na socijalno angažiranu književnost.
Back to top
View user's profile Send private message
cubanas



Joined: 18 Aug 2007
Posts: 28
:


Items

PostPosted: Tue Aug 21, 2007 2:51 pm    Post subject: Rainer Maria Rilke Reply with quote
Rainer Maria Rilke (Prag, 4. prosinca 1875. - Valmont, Švicarska, 29. prosinca 1926.), austrijski pjesnik

Studirao je povijest umjetnosti, književnost i filozofiju u Pragu, Münchenu i Berlinu. Njegova poezija predstavlja završetak europske dekadencije i početak poezije biti. Rilkeova lirika je morbidna i sjetna, puna sumračnih i samrtničkih ugođaja. Izraz je doba na prijelomu, svjetova između Istoka i Zapada i posebne mješavine slavenskog i germanskog. Prevodio je s francuskog, engleskog i talijanskog. Njegovi eseji su eseji kao oblik kritike, tzv.luksuzne kritike.
Djela:

"Soneti Orfeju" (1923.),
"Nove pjesme",
"Knjiga slika" (1902.),
"Pisma mladom pjesniku" (1903.).

PISMA MLADOM PJESNIKU*



Pariz, 17. veljače 1903.

Mnogo poštovani gospodine,

Vaše pismo primih tek prije nekoliko dana. Zahvaliti vam se želim na velikom i ugodnom povjerenju. Jedva mogu nešto više. Ne mogu se opširno osvrnuti na karakter vaših stihova, jer mi je svaka želja za kritiziranjem odviše strana. Umjetničko djelo ništa ne može tako nezgodno dirnuti kao kritičke riječi: odatle uvijek nastaju manje-više kriva tumačenja. Stvari se uopće ne mogu onako shvatiti i izraziti kako nas najčešće nastoje uvjeriti; većina se doživljaja ne da izraziti, ostvaruje se u prostoru koji nikada nije riječ taknula, a najteže je od svega naći izraza za umjetnička djela, tajanstvena bića, kojima život traje dok naš prolazi. Istaknuvši tu opasku, mogu vam još samo to reći da vaši stihovi nemaju vlastite osebujnosti, ali imaju neke tihe i neprimjetljive zametke ličnosti. Najjasnije to osjećam u zadnjoj pjesmi „Moja duša“. U njoj teži za očitovanjem nešto vlastito. A iz lijepe pjesme „Leopardiju“ izbija možda neka srodnost s tim velikanom, samotarem. Ipak pjesme još nisu ništa same po sebi, ništa samostalno, to vrijedi za zadnju, kao i za onu Leeopardiju. Vaše ljubazno pismo, koje ih je popratilo, nije promašilo svrhe jer mi je protumačilo neke nedostatke koje sam čitajući vaše stihove osjećao, ali ih nisam mogao točno označiti.

Pitate me jesu li vaši stihovi dobri. Mene pitate? I druge ste prije pitali. Šaljete ih časopisima. Uspoređujete ih s drugim pjesmama i gubite svoj mir kada neka uredništva odbiju vaše pokušaje. Sada vas (pošto ste mi dopustili, da vas savjetujem) molim da se okanite toga. Vi promatrate izvana, a to je prvo što sada ne smijete činiti. Nitko vas ne može savjetovati niti vam pomoći, nitko. Postoji jedno jedino sredstvo. Promatrajte svoju unutrašnjost. Istražujte motiv koji vas nuka stvarati; ispitujte pušta li taj svoje korijenje u najdublje mjesto vašega srca; odgovorite sami sebi biste li morali umrijeti kad bi vam zabranili stvarati. Ponajprije: zapitajte se u najmirniji sat svoje noći: moram li ja pisati? Kopajte po sebi da dobijete pravi odgovor. I ako se taj javi odobravajući, ako vi na to ozbiljno pitanje možete odgovoriti snažnim i jednostavnim „moram“, onda uredite svoj život prema tom nužnom zahtjevu; vaš život, pa i u najravnodušnijem i najneznatnijem satu svome, mora dobiti biljeg i dokaz te unutarnje pobude. Potom se približite prirodi. Pokušajte, kao prvi čovjek, izreći što vidite, što proživljujete, što ljubite i što gubite. Ne pišite ljubavnih pjesama; izbjegavajte u početku oblike koji su odviše općeniti i jednostavni: ti su najteži, jer je potrebna velika i već sazrela snaga da se dade nešto vlastito tamo, gdje postoji mnoštvo dobrih i dijelom sjajnih ostavština. Zato bježite od općenitih motiva k onima koje vam pruža vaša svakidašnjica; opišite svoje tuge i želje, misli koje vam naviru i nestaju i vjeru u bilo koju ljepotu opišite sve to toplom, mirnom, čednom iskrenošću i da sebe izrazite, poslužite se stvarima svoje okoline, slikama svojih snova i predmetima svoga sjećanja. Ako vam se vaš svakidašnji život čini prazan, ne okrivljujte njega: sebe okrivljujte i recite da niste dovoljno pjesnik da biste mogli izazvati njegova bogatstva; jer za stvaraoca ne postoji siromaštvo, ni siromaštvo mjesto ravnodušja. I kad biste, štoviše, bili i u tamnici, koje zidovi priječe svakomu žamoru svijeta doprijeti do vaših misli – zar onda ne biste još uvijek imali djetinjstvo svoje, to predivno kraljevsko bogatsvo, tu riznicu uspomena? Onamo upravite svoju pažnju. Pokušajte izdići potonule dojmove te daleke prošlosti; vaša ličnost postat će postojana, vaša samoća dobit će šire vidike i bit će kao stan za sutona, mimo kojega se daleko, nekud gubi žamor ostalih.* - I ako iz toga zagledanja u se, iz toga uranjanja u vlasititi svijet nastaju stihovi,nećete pomišljati na to da zapitate nekoga jesu li vam stihovi dobri. Nećete pokušati ni časopise upozoriti na njih jer ćete vidjeti u njima svoje drago naravno vlasništvo, dio i glas svoga života. Umjetničko je djelo dobro ako je nastalo iz potrebe. U toj osobini njegova podrijetla sadržan je i sud o njemu; ne postoji drugi. Zato, vrlo poštovani gospodine, ne znadoh vam dati drugi savjet nego: prodrijeti u sebe i istražiti dubine, u kojima vaš život izvire; na njegovu vrelu naći ćete odgovor na pitanje morate li stvarati. Prihvatite ga onako kako glasi, bez objašnjavanja. Možda će se pokazati da vam je suđeno biti umjetnik.

U tom slučaju uzmite sudbinu na se, nosite je, njen teret i njenu veličinu, ne pitajući za nagradu koja bi mogla doći izvana. Stvaralac, naime, mora biti svijet za sebe i sve mora naći u sebi i u prirodi, kojoj se prilagodio.


Ali možda ćete nakon toga uranjanja u se i u svoju samoću biti prisiljeni da se oaknite pjesništva; (dovoljno je, kako rekoh, osjetiti da se može živjeti ne stvarajući, da uopće nemamo prava na to). Ali ni onda, to ulaženje u se, za koje vas molim, nije bilo uzalud. Vaš će život svakako od toga časa naći vlastite putove, a da vam oni budu dobri, bogati i prostrani, to vam želim i više negoli to reći mogu.

Što da vam još kažem? Čini mi se da je sve istaknuto kako treba; i pri koncu sam još namjeravao samo da vam savjetujem da mirno i ozbiljno prođete svojim razvojem; nikada ga nećete jače spriječiti, nego ako promatrate izvana i ako izvana očekujete odgovor na pitanja, na koja, možda, može odgovoriti samo vaš najunutrašnjiji osjećaj u najspokojniji sat vaš.

Veselio sam se našavši u vašem pismu ime profesora Horačeka; prema tomu ljubavi vrijednom učenjaku sačuvao sam veliko poštovanje i trajnu zahvalnost kroz godine. Izvijestite ga, molim vas, o tom mojem osjećaju; vrlo je ljubezno od njega da me se još sjeća i ja to umijem cijenitit. Istodobno vam vraćam vaše stihove koje ste mi lubezno povjerili. I ponovno vam zahvaljujem na velikome i iskrenom vašem povjerenju, koje sam nastojao ovim iskrenim odgovorom, koji dadoh, kako sam najbolje znao, zavrijedtiti više nego što to uistinu mogu kao stranac.

S potpunom odanošću i zanimanjem:

Rainer Maria Rilke

(1875 – 1926)
Back to top
View user's profile Send private message
cubanas



Joined: 18 Aug 2007
Posts: 28
:


Items

PostPosted: Tue Aug 21, 2007 3:03 pm    Post subject: Dragutin Tadijanović Reply with quote
Dragutin Tadijanović rođen je 4. XI. 1905 u Rastušju kraj Slavonskog Broda.

Osnovnu školu završio je u Podvinju, gimnaziju u Brodu. U Zagrebu je započeo studirati šumarstvo, a onda ja prešao na studij književnosti i filozofije, te diplomirao 1937.

Radio je kao korektor, tajnik Društva hrvatskih književnika, nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, državni službenik, a nakon 1945. bio je urednik u izdavaštvu , pa do umirovljenja direktor Instituta za književnost i teatrologiju JAZU.

Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika 1964-65. Uredio je brojna kritička i druga izdanja djela hrvatskih pisaca 19. i 20. st., preveo više pjesama V. Nezvala, Goethea, Hölderlina, Novalisa i Heinea, te sastavio nekoliko antologija. Knjige pjesama i pojedine pjesme prevedene su mu na dvadesetak jezika.

Prvu pjesmu (Tužna jesen) objavio je u đačkoj "Omladini" 1922. pod pseud. Margan Tadeon, a pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u "Književniku" i "Hrvatskoj reviji". Objavio je oko 500 pjesama u dvadesetak zbirki, a priredio je i nekoliko izdanja svojih izabranih i sabranih djela.

Pojavivši se u književnosti u doba još živih odjeka moderne, ekspresionizma i najave tzv. socijalne književnosti, umjesto priklanjanja bilo kojoj struji, Tadijanović se jednostavnim i depateriziranim govorom opredjelio za intimne i zavičajne teme. Uvažavajući životne činjenice u njihovoj goloj pojavnosti, on se nesvjesno-na izričajnom i slikovnom, ali ne i na semantičkom planu- približio naivi i "vjeri umjetnika u mogućnost stvaranja ravnoteže sa svijetom"(C. Milanja).

Iako u sedamdesetogodišnjem pjesnikovanju nema bitnih promjena, odnosno unutarpoetičkih radikalnih lomova u pogledu motivsko-tematskog izbora, statusa lirskog subjekta ili izražajnoga repertoara, pa niti velikih oscilacija u recepciji, kritika je sklona razmjerno opsežan i ujednačen Tadijanovićev opus razmatrati u nekoliko karakterističnih faza.

U prvoj (1920-35) mladi pjesnik napustivši zavičaj te prešavši u Zagreb, ostaje mitski povezan s prirodom i djetinjstvom rodnoga Rastušja. U pjesmama Visoka žuta žita, Lelija, Žene pod orahom, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Daleko su od mene oranice, Htio bih pokidati žice, Sunce nad oranicama, Da sam ja učiteljica, Moja baka blagosilje žito itd. on nudi "autentičnost izgubljenog djetinjstva kao arhetipske vrijednosti"(C. Milanja). Gubitak zavičajnih veza pokazuje se kao gubitak kontakta s mjestom pripadanja, pa njegovom lirikom prevladava osjećaj osmljenosti i otuđenosti. Čežnja za izgubljenim svijetom rezultirala je njegovom idealnom rekonstrukcijom koju karakterizira jednostavan i jasan jezik, stil prividne naivnosti i spontanosti te povratak kao ključna tema. Uvjeren u podudarnost svijeta i govora, mladi T. jednako je uvjeren u mogućnost izravnog prenošenja vanjskog svijeta u pjesmu, pa sve do Večeri nad gradom (1936) on računa na jasni i izrecivi predmetni svijet.

Prijelaz u novo razdoblje u znaku je sve očitijeg suprotstavljanja urbanoga i ruralnoga, europskoga i zavičajnoga, prošlosti i budućnosti, tj. traženja novih uporišta umjesto dotadašnje sentimentalne privrženosti zavičajnom krajoliku i njegovoj pomalo naivnoj romantičarskoj slici. Gubitak veza sa zavičajem, djetinjstvom i oranicama sve se jasnije pokazuje kao gubitak kontakta sa smislom života, ćime se pjesnik dotiče ne samo egzistencijalističke, već i ontološke strane čovjekova života. Rodno Rastušje prerasta u idealiziranu i nedostižnu sliku arkadijski priprosta i sretna svijeta, a autor intimističke kronike svoje novo utočište pronalazi unutar stiliziranog poetskog teksta.

Prekinuvši višegodišnju šutnju (1945-51) Elegijom o pjesniku koji nije dugo godina pjevao ( 1953), Tadijanovićeva lirska fraza postaje preciznija i eksplicitnija, lirski subjekt kritički distanciran, nerijetko ironičan i autoironičan, skeptičan i rezigniran, nenametljivo meditativan i kontemplativan, ali i dalje nesklon i imaginativnosti i eksperimentu. Pozornost sa Slavonije i Rastušja, kao doskora središnjega poetskog objekta, sada se preusmjerava prema novim, u prvom redu urbano-povijesnim i metapoetsko-intertekstualnim sadržajima (Prsten, Kad me više ne bude, Na grobu George Trakla, Ljudski vijek, Želiš li napisati pjesmu, Razgovor sa sjenom visoke planine, Sjeni Julija Klovića). Sa zbirkom Prijateljstvo riječi (1981.) pjesnik raskida s idealiziranim, bukoličkim karakterom svojeg pjesništva, a s Kruhom svagdanjim (1986) sasvim prekida izravne veze s Rastušjem.

No, vitalizam njegove prve faze, koji se očitovao kao svijest o neponovljivosti doživljaja, i dalje je aktivan. Iako zna da je sve rečeno, svjestan je neponovljivosti ljudskoga govora i činjenice kako su pjesme bitan sadržaj svijeta. Iskustvena im se podloga dvojako očituje u opjevavanju konkretnih detalja i u navođenju mjesta i vremena nastanka pjesme. Dok prvim postupkom njegova lirika postaje naglašeno autobiografična, a lirski svijet zatvoren svojom konkretnošću, drugim on pokazuje smisao za filološko potvrđivanje svojih pjesama, odnosno za situiranje pjesama u stvarni kontekst čime se uklanja moguća metaforičnost i daje "jasan pečat pjesnikove nazočnosti" (A. Sramać). I najnovije mu pjesme čuvaju ispovijedno-meditativni te povremeno rezignirajući ton, brojne literarne aluzije, citati, kolažiranje i apostrofiranje upućuju na intertekstualne i metalinearne poticaje, dok tematiziranje vlastite pozicije pjesničkoga subjekta i konteksta nastanka pjesme govori o izrazitoj poetskoj samosvijesti (More u meni, Oblak, Ljudsko govorenje, Što li je s mojom pjesmom u Kini, Spomen na moga pobracima Josipa Berkovića 1905-1944, Na stolu kruh, Sve već rečeno, Grozd, U sjeni mrke krošnje, Očenaš Lema Kamena, U smrt Antuna Šoljana, Pjesanca svetome Vlahi u Dubrovniku).

Iako katkad zna prihvatiti izazove ne samo novih tema već i oblika ("gluhi soneti", haiku), T. je u osnovi ostao vjeran svojim polazištima. Nastavljajući se na tradiciju slobodnoga stiha od Kamova do Krleže i A.B. Šimića, on je artificijelnu prozodiju tonskoga stiha, preusmjerio prema govornom tipu stiha ostavši autentični pjesnik prodora svakodnevnog govora. Naročitu ulogu u građenju stiha posvećuje pauzama i stilogenome pozicioniranju pridjeva, pa je –uza sklonost prema sintaktičkim ponavljanjima, sporom tempu i ritmu, narodnom osmercu i desetercu te daktilskom početku, a naročito završetku stiha- Tadijanovićev stih poprimio izrazito individualne značajke. I vokabular mu je jednostavan i biran, stil anegdotalan i lapidaran, formiran pod utjecajem Biblije, narodne pjesme te Šimića, Leopardija i Hölderlina. Sve to pridonosi komunikativnosti njegove lirike koju je moderno pjesništvo upravo gubilo. Zadržavši otvoren odnos prema svakidašnjim egzistencijalnim pitanjima, često banalnim iskustvima i situacijama, ovaj lirski "kralj Mida, koji pretvara u poeziju, sve što dotakne" (Z. Mrkonjić) meditativnu dubinu postiže "isključivo intenzitetom afektivnog odnosa prema svijetu."(T. Maroević).

Nazvan "živim klasikom hrvatskog pjesništva" (Z.Zima), i "pjesnikom-institucijom"(T. Maroević), T. se nametnuo kao norma i kao standard s naročitim utjecajem na krugovačku pjesničku generaciju. O popularnosti njegove lirike na svoj način svjedoči i stalno zanimanje stručne i najšire čitalačke publike te brojna ponovljena izdanja njegovih knjiga.

Djela: Lirika, Zagreb, 1931; Sunce nad oranicama, Zagreb, 1933; Pepeo srca, Zagreb, 1936; Dani djetinjstva, Zagreb, 1937; Tuga zemlje, Zagreb, 1942; Pjesme, Zagreb; Blagdan žetve, Zagreb, 1956; Srebrne svirale, Zagreb, 1960; Prsten, Zagreb, 1963; Pjesme i proza, Zagreb, 1969; Poezija, Zagreb, 1973; Vezan za zemlju, Zagreb, 1974; Sabrane pjesme, Zagreb, 1975; San, Zagreb, 1976; Prijateljstvo riječi, Zagreb, 1981; Svjetiljka ljubavi, Zagreb, 1984; Moje djetinjstvo, Zagreb, 1985; Kruh svagdanji, Zagreb, 1986; More u meni, Valjevo, 1987; Sabrana djela, I-V, Zagreb, 1988-1989; Dom tajnovitosti, Zagreb, 1993; Čarolije, Zagreb, 1994; Djela, I-V, Zagreb, 1995;

Lit: C. Milanja, Struktura i vizija Tadijanovićeve poezije, Osijek, 1976; Dragutin Tadijanović, Zbornik radova o pjesniku, Zagreb, 1980; Zbornik o Dragutinu Tadijanoviću, Zagreb, 1991; V. Pavletić, Poetizacija životnih običnosti, Zagreb, 1991; P. Pavličić, Svibanj na konju, "Repunlika", br. 3-4, Zagreb, 1998.


Lutanje
Samotan lutam večernjim ulicama,
Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka,
Al nigdje nema tebe...Tebe nema.
Back to top
View user's profile Send private message
cubanas



Joined: 18 Aug 2007
Posts: 28
:


Items

PostPosted: Tue Aug 21, 2007 3:07 pm    Post subject: Tin Ujević Reply with quote
Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. - Zagreb, 12. studenog 1955.), hrvatski pjesnik

Političko djelovanje
Pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do prvoga svjetskoga rata, pa i početkom rata, kao emigrant u Parizu, više nego književnošću isticao političkim djelovanjem: žestokim antiaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu, zagovarajući ideju o srpsko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije. Razočaran politikom unitarnoga jugoslavenstva, proživljava katarzu i zauvijek odustaje od političkih ambicija, predavši se do kraja književnosti i posebice poeziji.


Književnost
U početku vjerni obožavatelj Matoša, javno se odrekao Rabbia (članci Cezar na samrti; Barres i Oinobarres, 1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Očito, bio mu je drag ovaj Discipulus, možda i zato jer je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza. Pošao je dakle od Matoša i došao do Baudelairea, otkrivajući ga i prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Učitelja, komu se mladi Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog pjesništva? "Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević." Napisao je tu rečenicu u eseju “Mučeništvo života i raj u afionu”. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Baudelaireovski ponor doživljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju ("Ponore! more povrh moje glave"), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (“Visoki jablani”: egzemplarno simbolična pjesma filozofske vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: opirući mu se. Isti odnos imao je i prema Rimbaudu. Njegov dramatični “Ispit savjesti” (u "Savremeniku" 1923.) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao umjetnosti i vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju.

Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920.) i “Kolajna” (1926.), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski, premda su napisane izvorno hrvatskim jezikom. Izlazak druge zbirke dočekao je s iznenađenjem i nezadovoljstvom ("Zato me je i oštampanje “Kolajne”, u ovim prilikama i sa takvim zadocnjenjem, toliko "contrarie", oneraspoložilo. No, uostalom, S.B.C., kojemu to ne odobravam nikako, i oštro prosvjedujem, jer nisam htio da ništa izdajem na tzv. srpskoj ćirilici...", pisao je tada Krklecu.) Do Drugoga svjetskog rata objavio je još zbirku “Auto na korzu” (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono” (1933.). Komunističke vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevodilac. Tek izabranim pjesmama “Rukovet” (1950.), zaslugom Jure Kaštelana, koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu” (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu. Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u središtu pozornosti posjetilaca boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz Pariza 1919. do smrti.

Čim se objavila u svojoj veličini, Ujevićeva poezija predstavila se kao izazov: i čitateljstvu i našoj književnoj, pjesničkoj tradiciji. I to dvostruki izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu od njih prihvaća, ali ne zato da joj se pokori nego da se nadmeće s njom. Drugu otklanja i pobija. Hrvatska renesansna i barokna pjesnička riječ bila je glas europskoga kulturnog podneblja. S tim podnebljem Ujevića vežu i odgoj i naobrazba. To je dakle tradicija kojoj se obraća i kojoj želi pripadati. Zato u njegovu pjesništvu ima i renesansne razigranosti i neobarokne kićenosti. S preporodom u XIX. stoljeću počinje naše nesretno zaostajanje. Hrvatski pjesnici kao da su u tom trenutku posumnjali u svoje pravo na estetsku autonomiju; svjesni težine povijesnog trenutka u kome se tada nalazio hrvatski narod, oni su preuzeli na se krupne nacionalne zadatke, podredivši im i svoje umjetničke želje. Nastaje oblik hibridne književnosti, koja u službi nacionalnih ciljeva zadovoljava političke i društvene potrebe, ali zanemaruje umjetnost. To pjesničko nasljeđe Ujević ne prihvaća i pobija.

Činjenica da se pjesnički oglasio 1909. u pravaškoj "Mladoj Hrvatskoj", u društvu mladih koji su tvorili Matošev krug, ne pobija nego potvrđuje tu tvrdnju. Jer Matoš je poslije mnogih godina bio prvi dosljedni Europljanin u hrvatskoj književnosti, prvi koji se opet zagledao preko međa svoje male domovine, i ako je ičim privukao pozornost i pribavio odanost tadašnjih mladih literata, pribavio ju je tom značajkom svoje pojave. Do Ujevićeva najprije osobnog udaljavanja od Matoša, a zatim i književnog raskida s njim, doći ce u trenutku kad je mladi, samouvjereni Discipulus pomislio, da Rabbiev raskid s našom zaostalom pjesničkom prošlošću patetičnog rodoljublja nije ni dostatno jasan ni dostatno iskren. Dakle ni dostatno odlučan.

Doba matoševskih soneta kao što su “Mrtva domovina” ili “Naše vile” ostalo je trajno za njim.

Ujević je u pjesmama ostvario snažne akcente osobne tragike (Svakidašnja jadikovka), izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u “Kolajni”), ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Čin sputanih ruku), skladao složene filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi Mesije), razvijao simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki jablani), zanosio se raskošnom ditirambičnošću (Svetkovina ruža) i predavao zreloj, mudroj staračkoj skrušenosti i sladogorkom pomirenju sa životom takvim kakav jest (Molitva za koru kruha i zdjelu leće; Ganutljive opaske; Hymnodia to mou somati). Pišući poeziju sad u rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog stiha, prožetu uvijek blistavim sjajem svježe imaginacije modernog intelektualca i erudita, Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih, pa i kad je iskustvom nadrealističkih nastojanja prodirao u zaumlje, ili kad je propuštao u svoj stih zrnca ekspresionizma i dadaizma koje teže razaranju oblika. I kuštrava asocijativnost u nevezanom stihu i u pjesničkoj prozi, i retoričko-patetički nacionalni i društveni aktivizam u raspjevanom himničkom tonu: sve to tvori Ujevićev "pjesnički pluralizam", vidljiv već u njegovim prvim pjesničkim radovima (pjesma “Veliki početak”, 1913.).


Tin UjevićNa neizgovoreno pritajeno pitanje: kako je moguća ovolika različitost u jedinstvenom pjesničkom djelu? Sam je odgovorio naslovom pjesničke proze:"Jedna sam osoba složena od više drugih". Da mu nije bilo osobito stalo do te tvrdnje, ne bi je ponovio u prvoj strofi svoje velike pjesme Vasionac:

"Sto glasova iz stotine grla, iz dubina stostruke mi svijesti [...]".

Jedan je dakle Ujević koji pjeva Molitvu Bogomajci za rabu božju Doru Remebot, drugi koji himničkim stihovima slavi tijelo iako je ono kuća grijeha, a neki sasvim treći je onaj koji, pomiren sa svim zlima svijeta, skrušeno i mudro moli:

"Daj pravdu nama i neprijatelju, dvije mrlje ulja u istome zelju".
Upravo ovaj stih je dobar povod da se upozori na mediteransko podrijetlo njegova djela. Ne samo poezija nego i sva njegova proza, i ne samo tematikom nego i onim što možemo nazvati životnim i životvornim prostorom djela, odiše jugom, južnim ozračjem, južnjačkom aromom i svjedoči o mediteranskom duhu pjesnikovu. (Nije slučajno napisao studiju “Kreta, matica sredozemništva”, 1944.) Od onoga već citiranog stiha iz “Kolajne” ("More! ponore [...]" etc.), preko brojnih metafora kao što su "nebo mora", "more kamena" do klasičnih izvora njegove inspiracije (kao što je ona velebna pjesma tijelu), znače privrženost mediteranskom podneblju i klasičnim temeljima antičke kulture, koji su tu sačuvani.

Od Dioklecijana do Markantuna Dominisa i od Luke Botića do splitskog ribara i tipičnog dalmatinskog "oriđinala" Danila Ćorka, s kojim se dnevno dopisivao, kroz Ujevićev opus mimohode baštinici drevne kulture Grka i Latina, koji na našim obalama ostaviše tragove svoga negdašnjeg svijeta i neumrlog duha. Prizivajući sjećanje na Marka Marulića, pjesnika "U versih harvacki" složene velike pjesme “Judite”, Ujević piše klasični “Oproštaj” (u “Hrvatskoj mladoj lirici”) klesanim jezikom i manirom naših staročakavskih pučkih začinjavaca Marulićeva vremena, budeći uspomenu i na slavnu hrvatsku "bašćinu" i na te klasične antičke temelje, na kojima su niknuli hrvatska kultura i hrvatska umjetnost. Davno je upozoreno, i to s punim pravom, da je taj sonet zapravo Ujevićev intimni, nacionalni i pjesnički program, po značenju srodan Matoševu sonetu “Mlada Hrvatska”; a upozoreno je i na to, također s razlogom, da ona "mlada plafca" koja se "usrid luke" sprema na novu plovidbu, podrazumijeva i Baudelaireov “Voyage”, baudelaireovsko putovanje za željama koje su slične oblacima i nedostižne kao oni. Tako se “Oproštaj” javlja kao ključna karika u zlatnom lancu Ujevićevih pjesama: spona koja ih trajno veže s antikom i s Mediteranom, s "bašćinom" i s modernitetom, s Hrvatskom i s Europom.

Bogatstvo duha, dubinu misaonih podviga, enciklopedijsku širinu tematskih interesa i solidnu obaviještenost o problemima kulture i umjetnosti: sve te osebine svoga intelekta obilno je rasuo i na nekoliko tisuća stranica književnokritičke i teorijske, esejističke, polemičke, feljtonističke, znanstveno-popularne i političkopublicističke proze, razbacane u stotinama publikacija, a reprezentativni izbor njegovih književnih studija i eseja ušao je u knjige “Ljudi za vratima gostionice” i “Skalpel kaosa” (obje 1938.). U njima se na specifični ujevićevski način sretno prožimlju osobne ispovijesti autobiografskog karaktera i bizarnost vlastitih stajališta o mnogim načelnim i praktičnim pitanjima umjetnosti, egzaktna povijesno-biografijska dokumentacija i lucidnost individualnog poniranja u stilskom jedinstvu pjesničke riječi. Čitajući njegovu poeziju, prizivamo u sjećanje dijelove njegovih eseja; a teško bismo mogli govoriti o njegovim esejima a da ne potražimo oslonac u njegovoj poeziji

MISAO NA NJU

I


Po kakvim oštrim prođoh stazama,
pokakvoj tuzi vlažnih humova,
u zanosima, u ekstazama ?

Ja pamtim prašni očaj drumova
i vrtoglavih cesta ludilo,
i usred vira ponoć umova

I lutanje je već utrudilo
krvave noge i žulj brzih stopala.
Nostalgiju je tek probudilo,

i gora me je želja spopala:
za nekim rujnim Barcelonama,
za kojim pandža grud je kopala,

za maslinama našim, za Salonama,
večernjim zlatom blagih Zdravomarija,
za blagom mira, sjetom i madonama,

i čistim srebrom naših rodnih arija.





II

Al preko magle ranih stanica,
i žuta dima u kavanama,
ko obećana neka danica,

i melem duge našim ranama,
zjene se krijese neke ljubavi
sa nepoznatim svojim manama,

sa svojim cvijetom plavim, ubavim,
sa svojim bolom punim mirisa
(da bude lijekom kužnih, gubavih).

--Predivne boje šarnog irisa,
vi arabeske moje dragane,
prepune vi ste miomirisa,

i neke tajne, mile, lagane.
U vašim nježnim polusjenama
ja čitam mliječne slovke slagane:

Blagoslovljena među ženama.

Kiot

Književni jug, 1919.
Back to top
View user's profile Send private message
cubanas



Joined: 18 Aug 2007
Posts: 28
:


Items

PostPosted: Tue Aug 21, 2007 3:40 pm    Post subject: Fjodor Mihajlovic Dostojevski Reply with quote
Fjodor Mihajlovic Dostojevski (1821-1881)

Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je 1821. godine u porodici prilično siromašna čovjeka. Njegov otac bio je vojni ljekar plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman i obitelj je Dostojevski živjela u skučenom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. (Istraživači književnih djela Dostojevskog obično vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubojstvu svoga oca: iako Ivan nije bio pravi ubojica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubojstvo iako je to mogao učiniti, on je na neki način kriv za ubojstvo oca. Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kočijaš.)

Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio, a ta njegova šutnja uvijek je bila stid ili ponosni strah pred tuđom sućuti. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo kloniti ljudi. Natjeran novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao prijatelje. Uslijedile su mukle mladenačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom kutku, sanjareći i razmišljajući. Noću je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.

1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.

Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden na smetenog mladića.

Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio ogroman. A Turgenjev ga je nazvao novom bubuljicom na nosu ruske književnosti.

Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen- Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko europskih zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudeni na smrt vješanjem. Rečeno im je da će biti pogubljeni; odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stupove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije sasvim prebolio.

Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubojica i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osudenika od političkih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti su ocrtana sva poniženja i teškoće kojima je bio izložen, kao i zločinci među kojima je živio.

Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u kršćanstvu.

Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.

Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, a život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i neozlijedena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom, bolesnom i osebujnom ženom.

Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a tisuće ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.

Ali on sam smatrao je da mora još upoznati još jednu zemaljsku patnju, muku emigracije i onaj užasan strah za bijedni svakidašnji kruh. Sibir i katorga, najjezovitija karikatura Rusije, sve je to ipak bila domovina, sada treba da zbog pretjerane ljubavi prema svom narodu upozna još i čežnju što je nomad osjeća za šatorom. Još jednom se mora vratiti u bezimenost, još dublje u tamu prije nego postane pjesnik, junak svojeg naroda. Ubrzo umire mu žena, a nakon toga i njegov brat.

I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Europom, ona jezovita odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratišnima sobama, punim zadaha siromaštva, demon padavice napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga od posla na posao. U meduvremenu ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti na sve rokove i postepeno se osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inozemstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, samo želi vidjeti ćirilska slova i bar letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog stoljeća. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova obitelj stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.

Od tada pa do kraja života Dostojevski je živio u relativnom miru. Zli dusi su imali veliki uspjeh. Ubrzo po izlasku knjige, ponudili su mu da bude urednik vrlo reakcionarnog nedjeljnog lista princa Meščerskog, Građanin. Njegovo posljednje djelo, Braća Karamazovi, od kojeg je uspio napisati samo prvi tom, radio na drugom tomu kad ga je smrt zadesila, donijelo mu je od svih romana najveću slavu. I govoru održanom prilikom otkrivanja spomenika Puškinu u Moskvi 1880. godine bilo je upućeno mnogo priznanja i donijelo mu još više radosti.

Godinu dana poslije, l0. veljače 1881. umire F.M. Dostojevski. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće i ispunjavaju uske sobe tik do lijesa. Na tom sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratimstva svih klasa i staleža u Rusiji tako su i one stotine tisuća iza lijesa u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti, ofciri, i lakaji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.

Svoja djela pisao je za novac, radi osušene kore kruha, a stvarao ih je u ubitačnim rokovima. Oskudica je Dostojevskog primorala na užurban rad, ali je ujedno potakla njegovu produktivnost i omogućila intenzitet dožvljaja, dramatičnost, izgradnju feljtonističkog" stila. No ta oskudica imala je svoj uzrok i u temperamentu, prirodi samog pisca, koji je mogao i na drugi način, bez oskudice, organizirati svoj život. Dovoljno je zaviriti u njegova pisma, pa da se shvati, što je za njega značilo pisati roman. Bila je to težnja prema najvišem, "sve ili ništa" govorio je.

U njegovim romanima nema "raspjevanosti riječi" i "blještavila literamih ukrasa", ali ima bujnost i opsežnost psihološke raščlambe, strastvenog uranjanja u složeni svijet misli i osjećaja junaka. Njegova paleta je pretežno siva, kao što je siv i sumoran i ambijent, koji slika, ali rečenica teče lako, jednostavno i ne prisiljeno, iznoseći pred nas najsloženije probleme i zacrtavajući oštrim, sigurnim potezima lica i situacije. Kod Dostojevskog gotovo i nema krajolika, opisi prirode su škrti i sjevemjačke, petrogradske prirode, a opisi interijera mračni i oskudni, kao što su mračni i oskudni stanovi, u kojima pretežno žive njegovi junaci. I ti opisi više su usputni: pisac prelazi preko njih, koristeći se samo najnužnijim, sav nadahnut razvijanjem radnje i razgranatošću psihološke analize. Mrzi "literaturu", knjiške manire, i šablone, i traži izraz koji će reproducirati životnu dramatičnost što je nosi u sebi.

Najveći dio njegovih djela potekao je iz Gogoljeve pripovijetke Šinjel i zato je prilikom izlaska piščeva prvijenca Bjelinski rekao: "Rodio se je novi Gogolj!". Po uzoru na njega, Dostojevski je njegov petrogradski kolorit, zabačene četvrti, prljave kućerine, bijedne stanare, svijet, što ne hoda "širokim, osvijetljenim bulevarima u dabrovim kapama ili paradnim kočijama, nego u svojim bijednim rupčagama, na stražnjim stepeništima, koja zaudaraju na pomije" predstavio bijednim studentima, svojim uvrijeđenim i poniženim intelektualcima da bi se kroz njih vinuo do najvažnijih teoretskih i idejnih pitanja svog vremena, ali sve to na širokoj utrtoj Gogoljevoj stazi. S tog novog stajališta on gleda na bivšu književnost kao na neku vrstu "zemljoposjedničke i plemićke književnosti koja je već rekla svoju riječ" i stvara novu, gradsku ili gradansku književnost.

Ako je Puškin "najveselije" ime ruske književnosti, Dostojevski je najtragičnije. Nitko kao on nije prikazao svijet sjena, što se nevidljivo prelamaju kroz ljudsku dušu, nitko tragičnije ocrtao beznadne, sive horizonte i onaj zagušljiv oblak briga, što je obavio čovjeka, gušeći ga i prignječujući težnom. Nitko nije dao dublje onaj gorki bol u plemenitom malom čovjeku, izudaranom bijedom i poniženjima, ili očaj što godinama bezizlazno tumara u zatvorenom krugu, razapet između sanja o ljepšem svijetu i teške stvarnosti, koja se ne mijenja. Svijet Dostojevskog je bogat registar karaktera, likova i individualnosti koji nose u sebi uzbudljiv nemir i tragičan položaj ruskog inteligenta u jednom sistemu, gdje se slobodoumlje ne plaće samo gubljenjem kruha, nego i progonima i Sibirom. Oni nose u sebi duboku potrebu da nađu svoje mjesto i ulogu u životu Rusije, a razlog što ne nalaze, uopće je oznaka inteligencije onog vremena, rastrgane protu riječima, u kojima se prožma novo sa starim, gdje je staro još čvrsto ukopano u društvenim položajima jednog mračnog birokratskog monarhističkog sistema, a novo se još javlja kao nejasan pokret, koji se gubi u svim mogućim utopističkim slutnjama i vizijama. Tadašnja inteligencija je nagrižena i rastrgana i Dostojevski kao njen umjetnički najjači predstavnik, genijalnom snagom razotkriva pred nama tu unutrašnju podvojenost.

Izučavanje stvarnosti mogli bismo kod Dostojevskog, kao uostalom kod gotovo svakog pisca, podijeliti na dva dijela: jedan je studij slikar- realista, koji zalazi u različite sredine i ambijente upoznavajući nove tipove, bilježnik riječi, navike, sudbine različitih ljudi, a drugi studij mislilac, koji osluškuje i prati idejna strujanje svoga vremena i nastoji shvatiti njihov smisao.

Njegova kći, Ljubov govori u svojim uspomenama o ocu kako nakon neuspjeha s "Dvojnikom" nije htio više pisati "iz sebe" te je počeo tražiti nova lica među stanarima mansarda, posjetiocima malih kavana i krčma, s kojima započinje razgovore i bilježi do u sitnice njihove običaje i navike. "Budući da je bio plah", piše ona i nije znao uvijek kako da im se približi, predlagao bi im da igraju s njim biljar. Kako tu igru nije poznavao, a nije ga ni zanimala, prirodno je, da je kod toga gubio dosta novaca. On se, medutim, nije žalio, jer je, igrajući biljar, uočavao mnoge orginalnosti i bilježio orginalne izraze. Opisivao je male ljude, onakve kakve ih je vidio u stvarnosti.

I njegovi prijatelji pričaju da je pozivao često k sebi nepoznate ljude, s kojima se letimično upoznao u kavani, i danima neumorno slušao njihova pričanja. Prijatelji mog oca nisu mogli shvatiti kakvo zadovoljstvo on nalazi u razgovoru sa svakojakim ljudima; no kad su kasnije čitali romane, pronalazili bi u njima tipove, koje su sretali kod Dostojevskog." Dostojevski je, kao i mnogi pisci, proučavao žive modele svojih budućih romana, osluškivao je njihove razgovore, prikupljao karakteristične riječi i pravio bilješke.

On je nastojao da njegova književnost bude i filozofija i politika i religija i znanost. Izuzetan utjecaj pisca na suvremenu književnost i njegovo prijelomno značenje u povijesti književnosti proizlazi iz načina na koji je on uspio književno "oblikovati život" samih ideja. Misaoni stavovi, filozofski problemi i ideološka pitanja u njegovim djelima do te mjere "oživljavaju" da i suvremeni čitalac osjeća kako se tu govori o kretanju njegovih vlastitih misli, onih misli o kojima na stanovit način govori i njegova vlastita sudbina.

Dva su, okvirno gledano, temeljna razloga zbog kojih Dostojevski uspijeva stvoriti djela koja će biti vaa kao uzorak moderne umjetničke forme. Prvi je razlog važnost pitanja o kojima njegovi junaci raspravljaju. Ona imaju toliku važnost da o njima uvijek ovisi "biti ili ne biti" jednog stvarnog, konkretnog čovjeka, čovjeka koji se, tako reći, pojavljuje pred nama obuzet smislom vlastita života. Rasprave koje vode likovi romana nikad nisu nalik ispraznom nadmetanju razlozima i nadmudrivanju.

Drugi je osnovni razlog suvremenosti Dostojevskog sadržan u načinu kako su u njegovim djelima shvaćeni karakteri i kako se, kojim književnim sredstvima i u koje svrhe, umjetnički oblikuje "život ideja". Karaktere romani Dostojevskog obrađuju unutar fabule koja ide tragom nekih presudnih događaja u životu pojedinca i tako njihov život čini sudbinom koja podsjeća na tradiciju umijeća realističkog romana. Fabulu pri tom čini zanimljivom neki zaplet koji izaziva pitanje: "Kako će sve završiti?". Od četiri najbolja romana u trima je tako umorstvo u središtu zanimanja, pa neka vrsta kriminalističke istrage potencira onu grozničavu napetost koja se osjeća kako u postupcima likova tako i u njihovim raspravama o općim, idejnim pitanjima. Ideje se stoga pojavljuje u okvirima nekih izuzetnih situacija; osjeća se atmosfera čekanja konačnih osuda i zločin je prisutan kao stalna prijetnja ili pak kao svojevrsna emocionalna pozadina svakidašnjih zbivanja. Dostojevskog prije svega zanima geneza ideje zločina, pa se javlja tip karakterizacije likova, uvelike različit od onog kakav voli realistički roman. Zločin nije bilo koji zločin; umorstvo oca u Braći Karamazovima nije neki primjer za kršenje općih etičkih načela, nego je prije krajnje određen, stvaran, upravo taj "zločin koji je jedan čovjek u zbilji učinio, a drugi ga je u mislima začeo i tako stvarno skrivio". Dostojevskog zanima taj proces nastajanja životno važnih ideja i njihovih ostvarenja u zbilji; misli ne ostaju samo u glavi "onoga tko razmišlja, ali one ipak postaju zbiljskim jer je umorstvo, na primjer, doista zbiljsko upravo zato što ga je netko najprije mislio". Ideje kojima se romani Dostojevskog najviše bave dobivaju tako neku određenost zbog koje osjećamo da one nisu ništa drugo do sam žvot".

Stoga se javlja i određeno protuslovlje: Dostojevski zastupa neke ideološke stavove, on vjeruje, na primjer, u pravoslavlje i osuđuje svaku ideju napretka, ali njegovi romani zapravo ništa određeno ne zastupaju nego opisuju tek moguće životno važne ideje i tokove njihova razvoja odnosno ostvarivanja. Premda Dostojevski strogo razlikuje izmedu etički pozitivnih i etički negativnih likova, u njegovim romanima etički negativni likovi nisu tek primjeri za način kako ne valja živjeti, nego su redovno životniji, pa čak i prikladniji za neku vrstu identifkacije, od pozitivnih likova.

Romani Dostojevskog i pored sve svoje filozofčnosti "nisu flozofija; oni su književnost koja to iskustvo može prenijeti čitaocima jedino i isključivo na onaj način kakav pripada samo umjetničkoj književnosti. On je začetnik jednog razvoja u umjetničkoj prozi koji misaono previranje i borbu mišljenja čini svojom središnjom temom. Zbog toga se struktura suvremene književnosti naprosto ne može razumjeti bez Dostojevskog. Tko nije pročitao njegove romane, teško može shvatiti ono o čemu se radi" u suvremenoj prozi i o čemu to zapravo njen velik dio govori.


" ...Što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne inzistiram na točnim brojčanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopće dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu riječ.
Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, općenito govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.
Po mom mišljenju, oni su i obvezatni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera - to imajte u vidu...

... Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje...
(Fjodor M. Dostojevski - Zločin i kazna)"

" Na cijelom svijetu zasigurno nema naroda koji bi se toliko tužio na svoju sudbinu, poniženje, stradanje, mučeništvo, kao što su Židovi. Pomislio bi čovjek da doista nisu Židovi ti koji gospodare u Europi, upravljaju burzama, politikom, moralom jedne države. A što bi bilo da u Rusiji nije tri milijuna Židova nego Rusa, a Židova osamdeset milijuna? Što bi bilo od Rusa? Ne bi li ih odmah pretvorili u robove? I još gore: ne bi li im i kožu ogulili? Ne bi li ih posve iskorijenili, uništili?
(Fjodor Dostojevski)"
Back to top
View user's profile Send private message
cubanas



Joined: 18 Aug 2007
Posts: 28
:


Items

PostPosted: Tue Aug 21, 2007 3:45 pm    Post subject: Dostojevski-citati Reply with quote
Prava istina se uvijek čini nevjerojatna. Da bi istina ispala vjerojatnija, treba joj svakako dodati malko laži. Ljudi tako uvijek i rade.

Zlatna sredina: ni glup, ni pametan, prilično nenadaren i kao da sam pao s Mjeseca.

... smješkajući se onim neuljudnim smiješkom kojim se posve bezobzirno i nehajno kadšto izražava ljudsko zadovoljstvo zbog nedaća bližnjih.


Ne može čovjeka svatko uvrijediti.


Ama, potajna spoznaja o moći kudikamo više godi od javne vlasti. Da sam bogataš koji ima na stotine milijuna, čini mi se da bi uživao baš u tome da nosim najstarije odijelo i da ljudi misle da sam najgori kukavac koji samo što ne prosjači, da me guraju i preziru: meni bi bila dovoljna sama spoznaja.
Back to top
View user's profile Send private message
Vrtirepka
Site Admin


Joined: 18 Aug 2007
Posts: 33
:


Items

PostPosted: Tue Aug 21, 2007 4:52 pm    Post subject: Re: Dostojevski-citati Reply with quote
cubanas wrote:
Prava istina se uvijek čini nevjerojatna. Da bi istina ispala vjerojatnija, treba joj svakako dodati malko laži. Ljudi tako uvijek i rade.


Predobro!!!
Back to top
View user's profile Send private message Send e-mail
cubanas



Joined: 18 Aug 2007
Posts: 28
:


Items

PostPosted: Tue Aug 21, 2007 6:29 pm    Post subject: Reply with quote
Pa je li Dostojevski ili nije? Very Happy
Back to top
View user's profile Send private message
cubanas



Joined: 18 Aug 2007
Posts: 28
:


Items

PostPosted: Tue Aug 21, 2007 6:46 pm    Post subject: Zanimljiva variacija na temu: "Utjeha kose" Reply with quote
UTJEHA KOSILICE
Gledo sam te sinoć.U garaži.Pokrivenu.Najlonom.
U garaži kobnoj, pokraj vila i motika,
na prljavom podu, baš mistična slika,
gotov da ti nalijem rezervoar benzinom.

Nisam pio.Nisam.Trijezan sam osto
U garaži kobnoj rekoh si : '' Ne plači! ''
sumnjajući da su tamne oči tvoji kotači
odakle mi nekako bolji život posto

Sve baš, sve je mrtvo: kotači, rezervoar i nešto treće
sve što očajanjem htjedoh da oživim
u slijepoj stravi i u boli sreće,

u garaži kobnoj, mislima u sivim.
Pa upalih motor, pomogo mi kum
U tišini kosilice buka: brum, ah, brum
Back to top
View user's profile Send private message
Vrtirepka
Site Admin


Joined: 18 Aug 2007
Posts: 33
:


Items

PostPosted: Tue Aug 21, 2007 6:50 pm    Post subject: Reply with quote
heheheheheh.. Laughing ..Nemoj mi molin te tu pismu kvarit to je jedina pisma sta li več šta je meni presavršena!!
KOMAAAAAAAAAA... Razz Laughing Smile Very Happy
Doša je i edo!! Smile
Back to top
View user's profile Send private message Send e-mail
cubanas



Joined: 18 Aug 2007
Posts: 28
:


Items

PostPosted: Tue Aug 21, 2007 6:53 pm    Post subject: UTJEHA KOSE Reply with quote
UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoc. U snu. Tuzan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeca,
Na visokom odru, agoniji svijeca,
Gotov da ti predam zivot kao zrtvu.

Nisam plakAo. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajuci da su tamne oci jasne,
Odakle mi nekad bolji zivot sjao.

Sve bas, sve je mrtvo: oci, dah i ruke,
Sve, sto ocajenjem htjedoh da ozivim
U slijepoj stravi i u strasti muke.

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja jos je bila ziva,
Pa mi rece: Miruj! U smrti se sniva.


Antun Gustav Matos



(evo da ispravim gresku...i znam da je dosa)
Back to top
View user's profile Send private message
Vrtirepka
Site Admin


Joined: 18 Aug 2007
Posts: 33
:


Items

PostPosted: Tue Aug 21, 2007 7:00 pm    Post subject: Reply with quote
Super! Razz
Back to top
View user's profile Send private message Send e-mail
Post new topic   Reply to topic    Forum i chat..zabava i druženje Forum Index // Književnost All times are GMT + 2 Hours
Page 1 of 1

 
Jump to:  
You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot vote in polls in this forum
Forum i chat..zabava i druženje topic RSS feed 

alexis v1.2 // Theme Created By: Andrew Charron
Powered by phpBB © 2001, 2005 phpBB Group
FREE FORUM HOSTING by AtFreeForum. Terms of Service - Privacy Policy
FASHION ACCESSORIES - BLING BLING - LADIES WATCHES - KOREAN CHILDREN CLOTHING - ONLINE BARGAIN STORE - FASHION JEWELLERIES